image description
image description

Avlija

Sumbula Avde 2, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Sarajevo

Opis

Nema tog stanovnika BiH koji ne zna šta znači riječ avlija. Avlija je bila i ostala mjesto druženja, dječije graje, a što ne reči i mjesto akšamluka, ali bogme i ašikluka, e o baš jednoj takvoj avliji pišem. No krenimo redom Bašeskija je pisao o Sarajevskim avlijama i bašćam koje se s proljeća okite beharom i iz dana u dan mjenjaju svoju fizionomiju i bivaju sve ljepše i ljepše. Nakon behara stignu majske ruže, zatim zambaci, pa kadifice, ilduzi, nema te prave avlije u kojoj nema grma šimšira s pažnjom njegovanog i okrsivanog u najrazličitijim oblicima, gdje je baštovanova mašta dolazila do punog izražaja, eh da ne počnem pisati o hortikulturi. Avlija je u pravilu prostor ograđen visokim zidom skriven od pogleda znatiželjnika, to je intimni prostor obiteljskog življenja, obično je bila kaldrmisana kamenim oblutcima donošenim na rukama iz obližnjih potoka i sa mnogo pažnje redanim u čipkastu strukturu bijelih prostirki opervaženih, u pravilu, zelenilom trave. Prava kaldrma nikada nije bila zaljevana betonom, nego se linija trave provlačila između kaminih lopti snježnobijele boje, žene su vrijedno ribale kaldrmu i u dane koji nisu bili vezani za praznične svečanost. O avlijama je tako lijepo pričao na svojim predavanjima studentima arhitekture, zaljubljenik bosanskog načina gradnje i urbanizma,velikio poštovalac nepisanog pravila prava na pogled, sjajni arhitekta i profesor, učenik slavnog francuskog arhitekte Le Corbusier-a, a kasnije i njegov suradnik, gospodin Juraj Najthart. Imao sam sreću i zadovoljstvo, iz sad već maglovitih razloga, prisustvovati njegovim predavanjima, iako nikada nisam bio student arhitekture.Još uvijek mi je svježe sječanje na to predavanje. E pa u jednoj takvoj avliji podno Bjelava sam prove znatan period moje mladost, sjećam se da sam u toj avliji pojeo najukusniju zeljanicu u svom životu i rečeno riječnikom naših starih ta zeljanica je govorila devet jezika, Fikina mama Mena je tako dobro pravila zeljanicu da bi je mrtva usta jela i u to sam stvarno sto posto i danas ubjeđen. Takvu zeljanicu zasigurno neću nikada više pojesti, ali ne zbog toga što je Mena zaboravila recept, nego iz kud i kamo prozaičnijeg razloga, takve se pite više ne prave, jer smo svi nafurani na zdravi život i nikome na pamet ne pada da u tepsiju pite ugura pola tuceta jaja, kilu pravog kajmaka i još jedno tri frtalja kile domaćeg punomasnog milerama i od pomisli na tu zeljanicu osjećam kako mi holesterol raste. U toj avliji smo se često nalazili nakon gimnazijski obaveza, a i poslije za vrijeme studija, bili smo česti gosti. Uživali smo u mirisu babinih ruža i mnogobrojnih jemeka koje nam je spremala Mena, ali i onih koje smo donosili od kuća, a poslije i sami spremali.U našoj raji su bili mnogi, neki od nas su danas ugledni građani mnogih svjetskih gradova, neki su i danas tu u Bosni, jednog od nas nije vrijedno spominjati jer se ogrješio grdno, prem svemu onome što smo bili i što smo osjećali i mislili. Mi koji smo ostali tu i danas se često nađemo u toj avliji. Danas se taj prostor zove jednostavno Avlija i promijenila je svoj izgled, postala je mjestom okupljanja onih koji vole laganu muziku, puno razgovora i dobru hranu. Jednog dana nakon proteklog nesretnog rata sjedili smo u onoj staroj avliji i Fiko reče da je odlučio da ponudi i nekim nama nepoznatim ljudima mogučnost da uživaju blagodeti njegove avlije, njegovog gostoprimstva i srdačnost. Sama ideja mi je bila strana i zvučala kao boguhulenje. No nakon nekoliko mjeseci Fikinu ideju je kreativno i nadahnuto pretočio u realnost naš prijatelj i značajni arhitekta prepoznatljivog rukopisa, poštovaoca bosanske intimne i tradicionalne, nacionalne arhitekture Zeca, ili oficijelno ing.arh.urb. gospodin Amir Vuk. Zahvaljujući zajedničkoj ideji i estetskim postavkama vlasnika, nastao je po mnogima.

Adresa


➤